„Šta ti je?” „Ništa.” Dvije riječi, kratko pitanje i još kraći odgovor. Iza njega ponekad stoje strah, umor, dugovi, sram i godine u kojima niko nije pitao drugi put.
Mnogi muškarci na Balkanu naučeni su da je šutnja oblik snage. Da bol treba pregurati, tugu popiti, a nježnost sakriti iza šale. Nisu rođeni bez riječi. Ostali su bez jezika za ono što osjećaju.
Onda to „ništa” sjedi za stolom. Ide na posao. Odgaja djecu. Ponekad viče jer ne zna kako drugačije reći da se raspada. Ponekad se potpuno povuče, a porodica nauči hodati oko njegove tišine.
Razumjeti nije isto što i opravdati. Šutnja može povrijediti druge. Ali ako želimo prekinuti obrazac, moramo priznati gdje je počeo: u rečenici da dječaci ne plaču i pogledu koji kažnjava svaku slabost.
Možda sljedeći put odgovor neće biti ništa. Možda će biti jedna iskrena rečenica. Za početak, dovoljno je da je neko spreman čuti.