Diplome su ostale u fascikli. Jedna je prevedena, druga ovjerena, obje uredno složene između rodnog lista i potvrde o prebivalištu. Na kasi ne trebaju. Tamo trebaju brzina, osmijeh i odgovor koji neće zadržati red.
Ljudi vide osobu koja provlači njihove namirnice. Ne vide godine učenja, noći pred ispitima ni roditelje koji su govorili da je obrazovanje jedino što ti niko ne može uzeti. Mogu, ipak, učiniti da se ponašamo kao da ga nikad nije bilo.
Na Balkanu diploma često znači obećanje. U dijaspori ponekad postane tajna. Ne zato što se čovjek stidi rada, nego zato što ga boli udaljenost između onoga za šta se spremao i onoga što mu je dozvoljeno da bude.
Nije ovo priča protiv rada na kasi. Pošten rad ne treba omalovažavati. Ovo je priča o sistemu koji zna prepoznati cijenu proizvoda, ali ne i vrijednost čovjeka. O jeziku koji govoriš s akcentom, pa odjednom sve drugo što znaš postaje tiše.
Kad sljedeći put čuješ: „Snašao se vani”, zastani. Možda se nije snašao. Možda samo izdržava. A između te dvije riječi stane cijeli jedan život.